NASTANAK  PASMINE

Bosanski brdski konj po svojoj veličini i eksterijeru spada u grupu manjih konja ili ponija. U nauci je odavno prihvaćeno mišljenje da su Bosanski brdski konji daleki potomci divljih konja Tarpana i Pševalskog. Tarpan je izvorni divlji konj koji je stoljećima živio u nepreglednim nenaseljenim područjima Istočne Evrope i evropskom dijelu Rusije. Posljednji primjerak divljeg Tarpana, slobodan u prirodi, primijećen je 1879. godine na Krimu, a posljednji primjerak u zoološkom vrtu uginuo je 1887. godine.  Azijski divlji konj je raniji naziv za Pševalskog za koga se sve do 1879. godine smatralo da je izumro. Tada je pukovnik Pševalski dugotrajnim promatranjem primijetio da se u Mongoliji nalaze grupe od 5 do 15 konja. Posljednje krdo viđeno je 1967. godine. Sloveni su prilikom naseljavanja ovih prostora doveli i ove konje koji su od 15 stoljeća bili, prvo neplanski a zatim planski, izloženi uticaju Arabskog konja. Taj uticaj u nekim krajevima je bio veći (Rogatica i okolina) dok ga ponegdje nije ni bilo. To je uticalo na znatnu raznolikost Bosanskog brdskog konja u pogledu veličine i temperamenta.